Nekada imamo osećaj. Ponekad smo bez ikakve zadrške surovi, prepušteni, podivljali. Jesmo li to mi takvi ili nas je situacija načinila nedokučivim? Znamo li sami ko smo, šta želimo, čemu ćemo se prepustiti kada za to dodje vreme.. Ili nam treba pomoć. Savet. Sugestija. Instinktivnost je uvek neki put. Znak. Ali ko je dobar tumač, nije li to dvojaka mogućnost, pravi i pogrešan, istinit i uzaludan, valjan izbor i zabluda.
Osluškivanje počinje kada se razum nadje u lavirintu, kada mu postaje konfuzno, neugodno u proračunu, izgubljeno u najčešće dobro naslaganim pravilima, onima koja slede, koja jesu, kojima prethodi opet savršeno poredjan i razvrstan red rešenja, razmatranja, anlize i zaključaka. A prekine se sve, poremeti, navodi na haotičnost. Potrebno je još. Ta iskra koja je prisutna a prikrivena, koja se protinje i probija i najzad preovladava. Tišina. Samo intenzivan naboj nečega ne baš razumljivog ali prisutnog u nama, naleti uzburkanih talasa u nama, pravi putokazi.. u nama.
I možete krenuti, početi da ih pratite, sledite. Da verujete, i onda ih sve jače osećate, da duboko zagrebete i pronadjete. Oni prvi su dobri, dragoceni, valjani. Ali svima različiti, svakome pomalo sumnjičavi, razumom nepouzdani. Ipak- jedinstveni i najdublje skriveni samo tamo gde ih pojedinac oseća i ne može drugima objasniti i rastumčiti, ali sebi može. Ako se potrudi. Ako ne oseća strah, ako odbaci nesigurnost. Jer jesu tačni. Učini li se da nisu i da su neuklopivi, grebati dublje, osećajnije, snažnije. A kada su tu, razjašnjeni, ne opiru se i slobodno lebde, mora se stati. I razmisliti. I uklopiti u ne slučajno onaj savršen red koji tka razum jer su, uistinu paradoksalni, ali neodvojivi.
Tada nastupa borba, tada treba prelomiti, možda biti i isključiv ali najpre verovati- u čudesnu moć preokreta, čak i ako ste se prevarili.
Нема коментара:
Постави коментар